Uroš Đurć je na našoj umetničkoj scenu zapaženo prisutan već više od tri decenije. On se pojavljuje u samo predvečerje fatalnih devedesetih godina prošlog veka, uoči odista epohalne krize i raspada Jugoslavije. Svoju ranu afirmaciju je stekao zahvaljujući zajedničkim izložbenim nastupima sa generacijskim kolegom Stevanom Markušem. Njihova karakteristična figurativna slika se koncepcijski potpuno izdvajala u tadašnjim “novomodernističkim” tendencijama ali se ni jednog trenutka nije dovodilo u pitanje adekvatnost pristupa karakteru sveta i duha vremena tog doba. Đurić i Markuš 1994. godine objavljuju svoj Manifest Autonomizma (1994) kojim su definisali primarnost ličnog principa u pristupu životu i umetnosti. Zapravo, umetnost Uroša Đurića je zasnovana na čvstim konceptualnim stavovima bihejviorističkog tipa; to je umetnost ponašanja koja podrazumeva sukcesivne promene kako bi se izrekao autentično subjektivistički individualistički stav o svetu i vremenu u kome umetnik živi i stvara. Tog načela Đurić se konstantno pridržavao tokom svog celokupnog umetničkog opusa, bez obzira na “fasadne” manifestacije njegovih umetničkih tvorevina iskazanih slikom/slikarstvom, fotografijom, digitalnom manipulacijom, stripom, specifičnim perforrmativnim aktivnostima.
Članovi žirija Slavica Popov, istoričarka umetnosti i kustoskinja Savremene galerije Zrenjanin, Vesna Latinović, galeriskinja i Sava Stepanov, likovni kritičar su u svojoj odluci naveli da neposredan povod za odluku žirija da se umetniku Urošu Đuriću dodeli Nagrada “Sava Šumanović” predstavlja izložba “Uroš Đurić, Poslednja izložba savremene umetnosti”, održana tokom oktobra i novembra 2020. godine u Galeriji Kulturnog centra Beograd. U toj postavci Đurić sagledava poziciju pojma “savremena umetnost” u ambijentu aktuelnih socijalno-političkih odnosa pretpostavljajući da je “savremena umetnost ekvivalent kapitalizmu te da će, najverovatnije, odlaskom kapitalizma otići i savremena umetnost“. Zapravo, umetnik polazi od činjenice da je globalno vladajući sistem neutralisao delovanje umetnosti prisvojivši je – baš kao i sve druge oblasti svakodnevnog življenja, što je u suprotnosti sa izvornim značenjem umetničke savremenosti koja je opstajala i funkcionisala samo ako je bila kritički raspoložena prema društvenim zbivanima, ako je sublimisala htenje zajednice i ako je imala snage da ponudi nove društvene modele i etičke napomene. Uroš Đurić je specifičnim konceptom “Poslednje izložbe savremene umetnosti” prezentovao brojne pojedinačne radove iz različitih “faza” svog umetničkog delovanja, pokušavajući da u unutar vlastite umetnosti iznađe i ponudi mogući model za pronalaženje istinskog egzistencijalnog smisla. Zbog toga i ova izložba efikasno i efektno nastavlja da promoviše Đurićevu posve individualističku i konfrontirajuću estetiku; da afirmiše njegovo nekonformističko ali potpuno osmišljeno ponašanje u kojem elementima (van)umetničkog populističkog ponašanja “podupire” serioznost i punu smislenost svojih umetničkih ostvarenja. Takođe, žiri izložbe je imao u svesti i podatak da je tokom protekle godine Muzej Albertina u Beču uvrstio u svoj fond sedam radova Uroša Đurića. Reč je o radovima nastalim od 1995-te do 1997. godine. Činjenica da se Đurićevo delo našlo u svetski značajnoj zbirci Albertine koja čuva dela Leonarda da Vinčija, Mikelanđela, Rafaela, Albrehta Direra, Rembranta, Peter Paul Rubensa, Oskara Kokoške, Gustava Klimta, Egona Šilea i drugih svetski značajnih umetnika svakako je izuzetno dostignuće ne samo u biografiji jednog umetnika nego i u čitavoj našoj umetnost i kulturi.
Svečanost dodele nagrade koju su 1999. godine ustanovile galerije Bel Art i Zlatno zajedno sa Novosadskim sajmom moguće je pogledati na platformi www.expoonloine.rs .
Fotografije Stojan Milinković